Kristofer Hil (istoričar)
Džon Edvard Kristofer Hil (6. februar 1912 – 23. februar 2003) bio je engleski marksistički istoričar i akademik, koji se specijalizovao za englesku istoriju 17. veka. Od 1965 do 1978, on je bio upravnik Bejliol koledža pri Oksfordskom univerzitetu. Detinjstvo i mladostKris Hil je rođen 6. februara 1912. godine, Bišoptorp ulici, od oca Edvarda Harolda Hila i majke Dženet Avgusta (rođene Dikinson). Njegov otac je bio advokat. Njegova porodica se ubrajala u predane metodiste. On je pohađao Sent Piterovu školu u Jorku.[1] Sa 16 godina položio je prijemni ispit za Bejliol koledž pri Univerzitetu u Oksfordu. Dva nastavnika istorije, koji su obeležili njegove radove, prepoznala su njegovu sposobnost i ponudili su mu mesto da bi sprečili svaku šansu da ode na Univerzitet u Kembridžu.[2] Godine 1931, Hil je uzeo duži odmor i boravio je u Frajburgu u Nemačkoj, gde je bio svedok uspona Nacističke partije, kasnije govoreći da je to značajno doprinelo radikalizaciji njegove politike. Maturirao je na koledžu Baliol 1931. Sledeće godine je osvojio Lotijanovu nagradu,[2] i diplomirao je sa diplomom prve klase iz oblasti moderne istorije 1934. Dok je bio u Baliolu, Hil je postao posvećen marksista i pridružio se Komunističkoj partiji Velike Britanije godine kada je diplomirao.[1] Rana akademska karijeraNakon što je diplomirao, postao je član koledža Svih duša. Godine 1935, preduzeo je desetomesečno putovanje u Moskvu, Sovjetski Savez. Tamo je naučio da tečno govori ruski i studirao je sovjetsku istorijsku nauku, posebno onu koja se odnosi na Britaniju.[1] Po povratku u Englesku 1936. prihvatio je mesto predavača asistenta na Univerzitetskom koledžu Južnog Velsa i Monmutšira u Kardifu. Tokom svog boravka tamo pokušao je da se pridruži Međunarodnoj brigadi i da se bori u Španskom građanskom ratu, ali je odbijen.[2] Umesto toga, bio je aktivan u pomaganju baskijskim izbeglicama raseljenim zbog rata.[1] Posle dve godine u Kardifu, vratio se na Baliol koledž 1938. kao stipendista i predavač istorije.[1] Ratna službaNakon izbijanja Drugog svetskog rata, pridružio se Britanskoj armiji, u početku kao redov u terenskoj bezbednosnoj policiji.[3] On je imenovan za potporučnika u lakoj pešadiji Oksfordšira i Bakingemšira 2. novembra 1940. sa službenim brojem 156590.[4] Otprilike u to vreme Hil je počeo da objavljuje svoje članke i kritike o engleskoj istoriji 17. veka. Dana 19. oktobra 1941. prebačen je u Obaveštajni korpus.[5] Bio je upućen u ministarstvo spoljašnih poslova od 1943. do kraja rata.[2] Kasnije akademska karijera i politikaHil se vratio na Oksfordski univerzitet nakon rata da nastavi svoj akademski rad. Godine 1946, on i drugi marksistički istoričari osnovali su Grupu istoričara Komunističke partije. Godine 1949, on je konkurisao za katedru istorije na novom Univerzitetu Kil, ali je odbijen zbog pripadnosti Komunističkoj partiji.[1] Godine 1962, on je pomogao u stvaranju časopisa Past and Present.[1] Hil je postajao nezadovoljan nedostatkom demokratije u Komunističkoj partiji.[2] Međutim, ostao je u partiji nakon Sovjetske invazije na Mađarsku 1956. godine. Napustio je u proleće 1957. godine, nakon što je jedan od njegovih izveštaja na partijskom kongresu odbijen.[1] Nakon 1956, Hillova akademska karijera uzdigla se na nove visine. Njegove studije engleske istorije 17. veka bile su široko uvažavane i priznate. Njegova prva akademska knjiga, Ekonomski problemi crkve od nadbiskupa Vitgifta do dugog parlamenta,[1] pojavila se 1956. Kao i mnoge od njegovih kasnijih knjiga, ona je bila zasnovana na njegovom proučavanju štampanih izvora dostupnih u Bodlejanskoj biblioteci i na sekundarnim radovima proizvedenim od strane drugih akademskih istoričara, a ne o istraživanju u preživelim arhivima. Godine 1965, Hil je izabran za upravnika Baliol koledža.[1] Na toj funkciji je bio od 1965. do 1978. godine, kada je otišao u penziju (nasledio ga je Entoni Keni). Među njegovim studentima na Baliolu bio je i Brajan Mening, koji je nastavio da razvija razumevanje Engleske revolucije. U Oksford Hilu je delovao kao seniorski član ekskluzivnog društva Stabs. Mnoge od Hilovih najzapaženijih studija bile su fokusirane na englesku istoriju 17. veka. Njegove knjige uključuju Puritanizam i revolucija (1958), Intelektualno poreklo engleske revolucije (1965 i revidirano 1996), Vek revolucije (1961), Antihrist u Engleskoj 17. veka (1971) i Svet okrenut naopačke (1972). Hil se povukao iz Baliola 1978. godine, nakon čega je dve godine radio na Otvorenom univerzitetu sa punim radnim vremenom. Nastavio je da drži predavanja iz svog doma u Siford Ferisu, Oksfordšir. U kasnijim godinama Hil je živeo sa Alchajmerovom bolešću i bila m je potrebna stalna nega.[6] Umro je od cerebralne atrofije u staračkom domu u Čiping Nortonu, Oksfordšir, 23. februara 2003. godine.[1] Lični životHil se oženio sa Inez Va (rođena Bartlet) 17. januara 1944. Inez Hil, tada 23 godine, bila je ćerka vojnog oficira Gordona Bartleta i bivša žena Ijana Entonija Va. Hilsov brak se raspao posle deset godina. Njihovo jedino dete, ćerka Fani, udavila se na odmoru u Španiji 1986. godine.[1] Hilova druga žena bila je Bridžit Ajrin Mejson (rođena Saton),[6] sa kojom se oženio 2. januara 1956. Ona je bila bivša supruga Stivena Mejsona, kolege komuniste i istoričara. Njihova ćerka Kejt umrla je u saobraćajnoj nesreći 1957. Oni su imali su još dvoje dece: Endrua (rođen 1958.) i Dina (rođena 1960. godine).[1] Izabrani radovi
Reference
Literatura
Spoljašnje veze
|
Portal di Ensiklopedia Dunia