Vojna strategija je skup ideja koje sprovode vojne organizacije za ostvarivanje željenih strateških ciljeva.[1] Pojam strategija, koji je izveden iz grčke reči strategos, ušao je u upotrebu tokom 18. veka,[2] i u to vreme je imao uže značenje kao „umetnost generala”,[3] ili „umetnost rukovođenja” trupama.[4] Vojna strategija se bavi planiranjem i vođenjem kampanja, kretanjem i raspoređivanjem snaga i obmanom neprijatelja.
Otac modernih zapadnih strateških studija, Karl fon Klauzevic (1780-1831), vojnu strategiju je definisao kao „korišćenje bitki za okončavanje rata”. Definicija B. H. Lidela Harta stavila je manje naglaska na bitke, definišući strategiju kao „umetnost distribucije i primene vojnih sredstava radi ispunjenja ciljeva politike”.[5] Stoga su obojica dala prednost političkim ciljevima nad vojnim ciljevima.
Sun Cu (544-496. p. n. e.) često se smatra ocem istočne vojne strategije i snažno je uticao na kinesku, japansku, korejsku i vijetnamsku istorijske i moderne ratne taktike.[6] Sun Cuovo Umeće ratovanja je postalo popularno i praktično je korišteno i u zapadnom društvu. Ono nastavlja da utiče na mnoga takmičarska nastojanja u Aziji, Evropi i Americi, uključujući kulturu, politiku,[7][8] i poslovanje,[9] kao i moderno ratovanje. Istočna vojna strategija razlikuje se od zapadne, jer se više fokusira na asimetrično ratovanje i obmane.[6]
Strategija se razlikuje od taktike, u tome da se strategija odnosi na upošljavanje svih vojnih sposobnosti jedne države putem visokog nivoa i dugoročnog planiranja, razvoja i nabavki radi garantovanja bezbednosti ili pobede. Taktika je vojna nauka koja se koristi za osiguranje ciljeva definisanih kao deo vojne strategije; posebno metoda kojima se ljudi, oprema, letelice, brodovi i oružje koriste i usmeravaju protiv neprijatelja.[10]
Osnove
Vojna strategija je planiranje i sprovođenje borbe između grupa naoružanih protivnika. Strategija, koja je potdisciplina ratnih dejstava i spoljne politike, glavno je sredstvo za osiguranje nacionalnih interesa. Ona je šira u pogledu perspektive od vojne taktike, koja uključuje raspoređivanje i manevar jedinica na određenom moru ili bojnom polju,[11] ali je uža od velike strategije koja se inače naziva nacionalnom strategijom, a koja je sveukupna strategija najvećih organizacija poput nacionalna država, konfederacija ili međunarodnih saveza, i uključuje upotrebu diplomatskih, informacionih, vojnih i ekonomskih resursa. Vojna strategija obuhvata upotrebu vojnih resursa, kao što su ljudi, oprema i informacije protiv neprijateljskih resursa radi sticanja nadmoći ili smanjenja protivnikove volje za borbom, razvijene na osnovu recepata vojne nauke.[12]
NATO-va definicija strategije je „predstavljanje načina na koji treba razvijati i primenjivati vojnu silu radi postizanja nacionalnih ciljeva ili ciljeva grupe nacija”.[13] Strategija se može podeliti na veliku strategiju, geopolitičku po obimu i vojnu strategiju, koja ciljeve geopolitičke politike pretvara u vojno ostvarljive ciljeve i kampanje. Feldmaršal Vikont Alanbruk, načelnik imperijalnog generalštaba i kopredsednik komiteta kombinovanih šefova odoblja anglo-američkih snaga tokom većeg dela Drugog svetskog rata, opisao je umetnost vojne strategije kao: „... izvesti iz [političkog] cilja seriju vojnih objektiva koje treba ostvariti: proceniti ove objektive prema vojnim zahtevima koje stvaraju i preduslovima koje će verovatno zahtevati njihovo postizanje: da se usklade raspoloživi i potencijalni resursi sa zahtevima i da se iz ovog procesa formira koherentan obrazac prioriteta i racionalan tok delovanja.”[14]Feldmaršal Montgomeri je to sažeo na sledeći način: „Strategija je veština distribucije i primene vojnih sredstava, poput oružanih snaga i zaliha, radi ispunjenja ciljeva politike. Taktika predstavlja raspoređivanje i kontrolu vojnih snaga i tehnika u stvarnim borbama. Ukratko: strategija je veština vođenja rata, taktika - umetnost borbe.”[15]
Reference
^Gartner 1999, стр. 163 harvnb грешка: no target: CITEREFGartner1999 (help)
^Carpenter 2005, стр. 25 harvnb грешка: no target: CITEREFCarpenter2005 (help)
^Matloff 1996, стр. 11 harvnb грешка: no target: CITEREFMatloff1996 (help)
^Wilden 1987, стр. 235 harvnb грешка: no target: CITEREFWilden1987 (help)
^ абMatti Nojonen (2009). Jymäyttämisen taito. Strategiaoppeja muinaisesta Kiinasta [The Art of Deception. Strategy lessons from Ancient China]. ISBN978-952-495-089-3.. Gaudeamus, Finland. Helsinki .
Matloff, Maurice, ур. (1996). American Military History: 1775-1902, volume 1. Combined Books.
May, Timothy (2007). The Mongol Art of War: Chinggis Khan and the Mongol Military System. Barnsley, UK: Pen & Sword. ISBN978-1844154760.
Wilden, Anthony, Man and Woman, War and Peace: The Strategist's Companion, Routledge, 1987.
The US Army War College Strategic Studies Institute publishes several dozen papers and books yearly focusing on current and future military strategy and policy, national security, and global and regional strategic issues. Most publications are relevant to the International strategic community, both academically and militarily. All are freely available to the public in PDF format. The organization was founded by General Dwight D. Eisenhower after World War II.
Holt, Thaddeus (2004). The Deceivers: Allied Military Deception in the Second World War. Simon and Schuster. ISBN0-7432-5042-7.. June, 2004, hardcover, 1184 pages, .
Tomes, Robert R. (2007). US Defense Strategy from Vietnam to Operation Iraqi Freedom: Military Innovation and the New American Way of War, 1973–2003. Routledge Press.
Beckett, I. F. W. (15. 9. 2009). Encyclopedia of Guerrilla Warfare (Hardcover). Santa Barbara, California: Abc-Clio Inc. ISBN978-0874369298.CS1 одржавање: Формат датума (веза)
J. Schroefl, S.M. Cox, T. Pankratz (2009). Winning the Asymmetric War: Political, Social and Military Responses. Peter Lang. ISBN978-3-631-57249-8.CS1 одржавање: Вишеструка имена: списак аутора (веза)
Gagliano Giuseppe (2001). Introduzione alla conflittualita' non convenzionale. New Press.
Resnick, Uri. Dynamics of Asymmetric Territorial Conflict: the evolution of patience. Basingstoke, UK: Palgrave-Macmillan, 2013. [1]
Sobelman, Daniel, New Rules of the Game: Israel and Hizbollah after the Withdrawal from Lebanon, Tel-Aviv University, Jaffee Center for Strategic Studies, 2004 [www.inss.org.il/upload/(FILE)1190276456.pdf]
Sobelman, Daniel, 'Hizbollah—from Terror to Resistance: Towards a National Defence Strategy, in Clive Jones and Sergio Catignani (eds.), Israel and Hizbollah An Asymmetric Conflict in Historical and Comparative Perspective, Routledge, 2010 (pp. 49–66)
Sobelman, Daniel (Winter, 2016/2017). „Learning to Deter: Deterrence Failure and Success in the Israel-Hezbollah Conflict, 2006–2016”. International Security. 41 (3): 151—196. doi:10.1162/ISEC_a_00259.Проверите вредност парамет(а)ра за датум: |date= (помоћ)
Vincent J. Goulding Jr. „Back to the Future with Asymmetric Warfare”. Архивирано из оригинала 2004-02-10. г. Приступљено 2006-06-12.CS1 одржавање: BOT: статус параметра оригинални-URL непознат (веза) From Parameters, Winter 2000–01, pp. 21–30.
Toni Pfanner (март 2005). „Asymmetrical Warfare from the Perspective of Humanitarian Law and Humanitarian Action”. International Review of the Red Cross. 87 (857).CS1 одржавање: Формат датума (веза), p. 149–174.